U Parizu 27. januara 1973 godine predstavnici Amerike i Vijetnama potpisali su sporazum o prekidu vatru i neprijateljstava i repatrijaciji ratnih zarobljenika (P.O.W.) Operacija "Dolazak kući" počela je sljedećeg mjeseca i završila se u aprilu. Za vrijeme tog perioda 591 amerikanac (P.O.W.) se vratio kući. Predstavnici američke vojske ispitivali su ih ne bili došli do…
Sve vrijeme nakon pada Srebrenica članovi porodica su se nadali, tražili… Radili moguće i nemoguće stvari nebil’ saznali nešto o svojim najbližim… Niko nije mogao vjerovati da su pred očima svijeta svi strijeljani… Teško mi je da to shvatim i danas… Dugo vremena, ako bi ste pitali nekog za člana porodice odgovor bi bio "Nije…
Kad su otac i mati došli do autobusa u Potočarima, čulo se, "Ti idi u onaj ispred". Otac je otišao…Tad ga je zadnji put vidjela… U tom autobusu nalazili su se dječaci, mladići, ljudi – od 14 godina pa naviše. Sve žene s djecom kako su ulazile išle su u zadnji dio autobusa. Bio ih…
Sjeo sam u autobus. Nisu mi dali sa Samijom… Zgledamo jedni druge… Dječak od nekih 14 godina plače. Odvojili su ga od majke… Ne uspjeh je zagrliti. Tek jedna riječ… Ni rastati se ne možemo kako treba… Kažu: I vi ćete za Kladanj. Što nas razdvojiše onda? Bože podari joj smirenost ako se desi… Pa…
Moj brat je jedno vrijeme u Srebrenici počeo voditi dnevnik. Pisao je šta mu se dešava, kako preživljava. Pisao je o životu u Srebrenici. Pisao je o smrti u Srebrenici. Jednog dana je iz dnevnika iskinuo sve ispisane listove i bacio ih u smeće. Mati je to pronašla i uzela. Kad ih je ponovno otkrio,…
Težina života u ratu ne daje šansu za glumu – svako pokazuje svoje pravo lice. Iz nekih ljudi, škrtost, pakost, zlo izbija kao talas na površinu, nadvladava sve druge njihove osobine. Kod drugih, dobro koje čine postaje višestruko značajnije. Sija kao pun mjesec u tamnoj noći. Pruža nadu, putokaz… U Srebrenici, gdje su ljudi na…
Nakon pada Srebrenice o ocu nismo imali nikakvih vijesti (za brata smo čuli da je zarobljen). Jednoga dana javio nam se moj dajđa iz Njemacke i rekao da je on izgleda živ i zdrav. Naime nazvao ga je jedan komšija iz Bratunca i rekao da je mog babu koji je odvojen od majke u Potočarima…
Jednog jesenjeg dana 1992 godine hol studentskog doma u TZ bio je prepun mladića i djevojaka iz Podrinja. Čekali smo da zazvoni telefon i da se jave oni. Radio amateri iz Srebrenice bi stupili u kontakt s kolegama iz Tuzle a ovi bi nazivali broj telefona dobiven od njih, tako da su se razgovori obavljali…
Pisma iz Srebrenice su bila jako slična jedno drugom jer je i sama situacija bila uglavnom ista. Nekad bi hrane bilo više, nekad manje u zavisnosti od broja konvoja kojima je dozvoljavano da udju u grad. Moj brat je imao 18 godina kad je počeo rat. Bio je jedan veliki dječak. Kao i svako mlađe…
Januar/februar 1994. Srebrenica Narod u Srebrenici iščekivao je Holanđane. Nadali su se da će biti sigurnije. I bilo je sigurnije, sve do jednog julskog dana 1995. Životi mog oca, brata i hiljada drugih nisu se tih dana uklapali u strategiju "END OF THE GAME". Mati ko mati, poručivala mi je u pismima da budem dobar,…