Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) je dosad utvrdila identitet 6.598 osoba nestalih padom Srebrenice u julu 1995. godine. Treba pronaći tijela još oko 1.500 osoba. Do danas, 5.564 slučaja srebreničkih žrtava je zatvoreno od lokalnih sudskih patologa. Preostali slučajevi čekaju na saglasnost porodica koje su odlučile da s ukopom sačekaju dok dodatni dijelovi tijela njihovih identifikovanih srodnika budu pronađeni
http://novinar.ba/32019/dosad-identifikovano-6598-ubijenih-u-srebrenici
Kako koja godina ide sve manje bitnih, novih dešavanja. Ostaju nam evociranja sjećanja vezana za određene datume
Sve slično kao prethodnih ljeta pa nisam osjećao potrebu da nešto zapišem
Moj otac je među tih 1500 duša čiji skelet ili njegov dio još uvijek nije identifikovan. Za brata smo dobili tu jednu vijest i od tad tišina i dilema: Da li sahraniti to malo što je pronadjeno ili čekati. Koliko godina čekati? Već se nabralo 16. od jula 95-te
ICMP ima neke svoje procedure i kolko se sjećam, preporučuju ukop ukoliko se pronađe oko 70% skeleta – iako sama odluka ostaje na porodici
Sve je više onih koji se odlučuju za ukop makar se radilo o neznatnom pronađenom djelu skeleta.Ne mogu više da čekaju
Ove godine je među 613 žrtava genocida u Srebrenici sahranjena jedna djevojka, 20-godišnja Nezira Ibišević LINK
Pronadjeno je samo par kostiju od Nezirina tijela u grobnici u Liplju kod Zvornika.
ICMP je preporučio ukop jer su u njenom slučaju vrlo male šanse da se ostatak tijela pronađe
Da hoće pronaći samo jednu jedinu kost od mog oca pa da je ovaj put s imenom ušuškamo u zemlju.
A kažu da su preostali slučajevi najteži. Potpuno izmješani skeleti, polomljene kosti
Ima li među njima sakriven i njegov životni kod?
Dan prije dženaze otišao sam popodne s svojima u Potočare. Na prostor mezarja iznosili su se na rukama zeleni tabuti.
U predvečerje pristigli su učesnici marša mira. Iscrpljeni ali i ponosni što su prešli put koji je bio zaključan za mnoge 95-te godine
Ostao sam tu s mojima oko sat vremena. Susreo neke prijatelje koje odavno nisam vidio i onda krenuo pješice nazad.
Komentarisao sam s rođakom da biciklisti iz Bihaća i drugih krajeva, ove godine izgleda neće doći.
Već se lagano spuštao mrak.
Kad sam došao skoro do auta pojavila se njihova kolona iz pravca Bratunca.
Stao sam. Skoro svaki od njih mi mahne, A ona ruka kao da donese neki dašak koji me pomiluje.
Uzburka emocije.
Prijatelji su došli iz daleka. Oni mare za nas. Za njih
Mašemo i mi koloni koja desetak minuta prolazi pored nas. Dobrodošli u naš kraj dragi gosti.
Sutradan na dženazi je bilo jako toplo. Zbog povišenog pritiska moja majka ove godine prvi put nije prisustvovala skupu jer po preporuci ljekara ne smije duže vremena biti na suncu
Ljekari hitne pomoći raspoređeni na više punktova unutar kompleksa imali su veliki broj intervencija
Organizatori su se najzad dosjetili da u krugu bivše fabrike akumulatora organizuju obraćanja novinarima onih koji to žele pa je dio tzv visokih zvanica to iskoristio
I reis ul-ulema Mustafa ef Cerić, koji je običavao prethodnih godina trojezično na arapskom bosanskom, engleskom govoriti prije dženaze, ovaj put, na povike iz maske, sveo govor na engleskom na par rečenica Valjda je shvatio da ljudi oko njega ne mogu više fizički da izdrže. Svi stranci koji dolaze se uglavnom najave i zar im se ne može dati kopija prevoda onog što se ima reči!?
Prošle godine jedan mladić nedaleko od mene se onesvjestio od topline dok je stajao u safu čekajući završetak govora
I tako. Pišem o ovom ali to su ipak sporedna događanja. Idem tamo radi posljednjeg ispraćaja mojih prijatelja, komšija, osoba koje nisam poznavao ali su bili uvijek tu negdje oko mene u našem malom svijetu. Između ostalih, ove godine Omer, moj drug iz srednje škole je ove godine sahranjen.
Dok stojim, hodam po prostoru koji zbog mnogobrojnih bijelih kamenova postaju sve tješnji za nas žive, kao da vidim osmjehe, čujem njihove glasove koji se mješaju s tupim zvukovima udara suhih busenova o daske u 613 mezarova.
