Sve vrijeme nakon pada Srebrenica članovi porodica su se nadali, tražili… Radili moguće i nemoguće stvari nebil’ saznali nešto o svojim najbližim… Niko nije mogao vjerovati da su pred očima svijeta svi strijeljani… Teško mi je da to shvatim i danas… Dugo vremena, ako bi ste pitali nekog za člana porodice odgovor bi bio "Nije doš'o" – nismo željeli (a rijetko to činimo i danas) izgovarati riječ "UBIJEN"… Mislili smo da bi s izgovorom te riječi prestale sve potrage, svi ionako slabašni deklarativni napori da se bilo ko pronađe…spasi… Veliki broj je lutao šumama i napuštenim selima i u izjavi Obrenovića u Haagu opisano je kako su lovljeni i ubijani mjesecima nakon pada Srebrenice… Glasina je bilo mnogo – "Drže zarobljene da rade u rudniku", "Odveli su ih u Srbiju u zatvor" i šta sve ne…
Kakvo je moje iskustvo s glasinama, ispričao sam u jednom od prethodnih postova… Jedan put je i neki tip gostovao, ako se sjećate kod Adila Kulenovića na studiju 99 i tvrdio da je za vrijeme boravka u zatvoru u Srbiji vidio zarobljene Srebreničane… Pričao je dva sata o tome iznoseći mnoge detalje… Vijest je došla i do svjetskih medija… Obavljena je navodno inspekcija zatvora u Sremskoj Mitrovici, čini mi se…Nije nađeno ništa…
Kasnije se ispostavilo da je dotična osoba sklona prevarama…
Prve godine poneka grupa bi uspjela doći, održavajući naše nade…
Ali kako je vrijeme odmicalo to je bivalo sve rjeđe…
Ja, iako sad znam da su moji ubijeni osjećam njihovo prisustvo… Oni žive s nama… Možda zato što smo, kako reče jednom moja mati i mi "svi mrtvi, ali živimo".
Sa svakim novim odlaskom u Bratunac, Srebrenicu… Sa svakom novom dženazom gasila se i ta nada… Možda je tako bolje… Možda je lakše za sve nas…
Nakon što je mati stigla iz Potočara u Tuzlu, otišla je u ured Međunarodnog komiteta crvenog krsta (MKCK), jer su oni bili organizacija zaduženja za traženje nestalih, da prijavi da je otac zarobljen i da brat koji je krenuo šumom nije stigao…
Službenica MKCK-a je na osnovu podataka popunila formular i rekla da će oni učiniti sve što je u njihovoj moći… Nekoliko dana poslije tetka me je nazvala da dođem do nje na posao… Pojavila se usplahirena žena, rekla mi je da je u selu Kravica njen autobus zaustavljen i da je preko puta s druge strane ulice stajao autobus s zarobljenim… Vidjela je mog brata… Otišao sam u Crveni krst s njom i ona je dala izjavu…
Nakon godinu dana majka je otišla u MKCK u Sarajevu da provjeri da li su dobili kakve informacije o sudbini moga brata i oca…
Rekli su joj da brat uopšte nije registrovan u njihovoj evidenciji nestalih osoba!!!! Nikakvih podataka o njemu nije bilo!?
A mi se nadali da ga neko traži…
Ponovno smo i ja i mati morali ići i još jednom po treći put prijaviti njegov nestanak…
1996 ili 1997, ne sjećam se tačno… Komisija za traženje nestalih, na uporno insistiranje, dobila je od Crvenog krsta RS spisak od par stotina imena osoba koje su navodno nastradala na minskim poljima – na tom spisku bilo je i ime mog brata… Moj brat kod sebe nije imao nikakvih osobnih dokumenata… Gospoda s Pala su sa spiska nestalih uzeli slučajnim odabirom imena i poslali ih Federalnoj komisiji za traženje nestalih…
Sljedeće što je se pojavilo, je knjiga u kojoj su se nalazile fotografije odječe i ličnih predmeta pronađenih u masovnim grobnicama… Mati je išla i nije uspjela ništa prepoznati… Negdje u to vrijeme počeli su i pozivi da se da krv za DNK analizu… Mnoge porodice nisu željele dati krv, smatrajući to još jednom u nizu podvala…
Prije par godina medicinska ekipa je došla u naš stan i mi smo dali po par kapljica krvi… Ja, mati, amidža, djed…
Ukoliko se nalaz DNK iz koštanog tkiva nastradalih i ova od članova porodice, poklopi pozivaju porodicu telefonom i saopštavaju vijest…
Jednu mlađu ženu, koja je izgubila muža i živi sama s dvoje malodobne djece nazvali su uvečer u deset sati da joj saopšte da je muž identifikovan !!!
Žena sebi nije mogla doći…
Iz Srebrenice su došli 1993 god. s konvojima UNHCR-a. Mali E. se rodio u Tuzli i nikad nije vidio oca.
Kad su se preselili u Sarajevo. Jedno vrijeme su stanovali preko puta mene… Dječak koji je tad imao 4 godine bi mi svaki dan dolazio…
Jedno jutro mi je došao i rekao da je sanjao svog oca. Kaže nedaju mu vojnici da dodje.
Vidio sam ih ovog 11. jula u Potočarima, sve troje stoje pored mezara…plaču…
Sahranili su ga…
12-godišnji E. je zajedno s amidžom spustio očev tabut.
Mi poziv još nismo dobili…Čekamo…
***
Autobusi s ljudima zaustavljeni su u Bratuncu. Ljudi su bili zatvoreni na fudbalskom stadionu, školi i obližnjoj školskoj zgradi, kažu stanovnici. Neki od njih su čuli pucnje i prisjećaju se razgovora prilikom ubistava…Niko se nije usudio da interveniše…
Sjećaju se 18-godišnjeg dječaka koji je pobjegao…
"Imao je na sebi bijele pantolone, majicu i bio je bos", prisjeća se Milovanović…
Ljudi su ga pitali "Gdje si pošao?"
On je rekao "Hoću kući". Policija je trčala za njim…
Ne znam šta je se s njim nakon toga desilo…
Iz članka koji je objavio Boston Globe 20 May 1996
BURIED TRUTH: MANY BOSNIANS ARE IN STATE OF DENIAL
By Elizabeth Neuffler