Sutra idem u Potočare. Moji još nisu identifikovani.
Još nisam saznao gdje počivaju njihove kosti.
Godinama nakon 11. jula imao sam nadu. Nadu da ću ih možda i za života na ovom svijetu sresti.
Dešavalo bi mi se i da to usnijem. Jedanput sam sanjao da je otac došao.
Sanjam i brata, sanjam i prijatelje koji nisu više tu s nama…
Brate
Svaki put hodeć’
u ljude gledam,
tražim da vidim
sjaj oka tvog,
tražim tvoj korak,
tvoj glas da čujem
– ali ga nema
u strancu tom.
Gdje si ti sada,
misli se roje.
Da l’ bije tvoje
srce i sad?
Da l’ kosti bijele
zemlja ti krije?
Da l’ duša spi ti,
il’ si još s nam’?
Umrijeti neće
znam tvoja duša,
jer Tvorac njen joj
vječnost svu dâ’.
Sutonom sunca
cvijetak ne vene,
– usnuo, skriven
čeka nov dan.
Zbog toga sada
Svemoćnog molim,
usamljen, tužan
zovem Ga ja,
učini Bože
da brata sretnem,
da vječnost svoju
ne živim sam.
Foto: Emir (imao je tad 14 godina)
